Kada sam odlučio da se bavim Joneskom, prva pomisao mi je bila kako komadi apsurda danas nose nove izazove za tumačenja, jer živimo mnogo veći apsurd. Jedno otvaranje dnevnih vijesti ima više apsurdnih situacija nego čitav Joneskov opus.

Vjerujem da svi mi, kao glavna junakinja ove priče, izvjesna gospođa Mira, ponekad poželimo nestati. Na primjer, ja upravo sada, dok pišem ovaj tekstić za afišu, to baš intenzivno želim, i ponavljam tiho magične riječi mađioničara Veličanstvenog Veljka...

Ovo je drama za sve žene koje gledaju u crno nebo, čekajući zvijezdu padalicu da im ostvari želju i pruži spas, onda kada se čini da svemir šuti. Niste same.

Predstava je, kao i tekst, zamišljena kao posveta svim Mostarcima, onima koji su ostali u gradu i onima koji su ga napustili, ali i onima koji ga i dalje napuštaju, i onome što je nekada bio i što je sada grad Mostar.

Nema veće snage od vremena i većeg manipulatora od života. Život nas uhvati na prepad dok smo mladi, pokaže nam stotine puteva i prepusti vremenu. Mi onda lutamo tim putevima, nekad zalutamo, nekad se vratimo.... Maštamo probamo... I onda se jedno jutro (a to se, vjerujem, svakom dogodilo)

Kad danas u Bosni i Hercegovini čitamo eseje francuskog Libanonca Amina Maaloufa napisane prije dvadesetak godina, čine se tako inspirativni i na svakoj drugoj stranici imamo potrebu glasno se s autorom složiti.

„Alfa Beta“ se bavi bračnim odnosima, odnosima u porodici uopćeno propitujući instituciju braka sa pozicije izbora ulaska ili ne u ovu zajednicu, kakve reperkusije na naš život on ostavlja i šta sa sobom kroz vrijeme brak nosi.

Paun, Piksi, Bule su gubitnici svog vremena. Generalno, ništa novo u književnosti. Junaci su gubitnici. I šta?

“Šta ćemo sada”, Branka Đurića se na prvo čitanje doima kao komedija u kojoj se glumac primarno bavi strahom svoje profesije od praznog pozorišta. Ubrzo se otkriva da je ovaj tekst egzistencijalna parodija stanja nas samih u društvu u kome se nalazimo.