To

Balkan je krčma u kojoj je neko ugasio svjetlo, govorio je Miroslav Krleža. I kao Alija Isaković, savremenik mu i bratski literarni dijagnostičan, živio je u tom krčmovitom mraku i pisanjem pokušavao rasvijetliti okolsnosti u nama i oko nas radi kojih stoljećima ločemo i mlatimo se i gutamo suze jer su ženskog roda i bosi gazimo staklo patetično razbijenih čaša noseći zube u šaci, glavu u torbi, a mozak u stražnjici.

Alija Isaković uzima noć, slavni mesožderski i ljudožderski rekvizit, njime rastvara naše utrobe pune toksičnog straha i dubokih mračnih kompleksa pa nam i patološkog pregleda cirozne jetre prepoznaje prošlost, preporučuje sadašnjost i predviđa budućnost.

Nažalost, živimo na turbo-folk patrijarhalnom Balkanu. Rijetno ko da nije odgojen pod pogrešno interpretiranim pravilima takozvane tradicije, običaja, pod utjecajem lažnog morala i utabanog neznanja, pod crnim roditeljskim kišobranom nepismenih i poniženih austro-ugarskih, venecijanskih ili osmanlijskih kmetova, pod porugom sela, pod pokondirenošću provincije.

U tu memljivu i prašnjavu tapiseriju naše kulture i mentaliteta upleteni su iglom i kukicom, kukom i motikom, srpom i čekićem razni kičasti kultovi: kult sina, prokreacijski kult, mizoginija, mitomanija i još mnogo toga što nas inspiriše da braću tlačimo, a sestre rabaštinjujemo. Kukako, kakamo i kukičamo, kukavna nam majka, te folklorne fabule u kojima se svetinje psuju, a prostote posvećuju. I sve smo žešći u toj devoluciji.

Ivan Leo Lemo, režiser

Dramatičar i romansijer, pripovjedač i putopisac, književni historičar, esejista i lingvista, Alija Isaković je estetskom, naučnom vjerodostojnošću i raznorodnošću književnog opusa nesumnjivo jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika druge polovine dvadesetog vijeka. Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno. Cijeli život je pravio antologiju vlastite kulture, stavivši se u opasnu i nezahvalnu ulogu onoga koji otkriva i revalorizira ono što sakuplja i poredi. Objavio je više antologija, među kojima je, zacijelo, najčuvenija antologija muslimanske književnosti Biserje (1972).

I u svom dramskom opusu, Isaković je zagledan u prošlost pa se njegovi dramski tekstovi, iako je u njima gramatička dominanta isključivo prezent, uvijek mogu definirati kao tematska korespondencija prošlosti sa savremenošću. Korespondirajući sa savremenošću, on se vezuje za našu bošnjačku književnu, narodnu i kulturnu tradiciju, koju oblikuje na jedan nov i originalan način, izvlačeći univerzalne poruke i smisao te ukazujući na nedvojbenu ljepotu tradicionalne bošnjačke književnosti koja je u njegovom vremenu bila uveliko zanemarivana.

Ono što je Isakovića prvenstveno izdiferenciralo kao dramskog pisca su drame izgrađene od pomno razrađenih dijaloga, punih dramskog intenziteta i psihološke težine, koji tkaju intenzivan dramski naboj.  Karakteristika  Isakovićevih drama se odlikuje u dokidanju do tada forsirane realističke tradicije te naturalističkim, neosimbolističkim i egzistencijalističkim elementima, što je naročito izraženo u drami To .

Isakovićeva drama To po prvom utisku sirovog ambijenta i lokalne obojenosti diskursa likova asocira na naturalistički model, međutim, po odsustvu radnje i visokom stepenu konotativnosti osnovne situacije u kojoj pojedinac terorizira grupu, odvaja se od prikazivačkog koncepta i, postavljajući osnovno egzistencijalno pitanje samoostvarenja individue u zadanom svijetu,  ulazi u raspon dodira filozofske drame i drame apsurda.

To je drama okrenuta čovjeku i njegovim nagonima, ujedno i prva bosanskohercegovačka TV drama (a uslijedilo je i nekoliko pozorišnih izvedbi i adaptacija) čija praizvedba je na pozorišnim daskama uprizorena 9. februara 1979. godine u Narodnom pozorištu u Mostaru.

To nije ništa drugo nego zlo koje nije nazvano imenom jer narod nesreću, nastojeći da se distancira od nje, ne imenuje već je označi zamjenicom to, odnosno označi je kao nešto što se zbilo, a „ne ponovilo se“, što treba da bude daleko, zaboravljeno...

Niz značajnih književnih i pozorišnih kritičara su izuzetno visoko ocijenili tu dramu. Izražena slojevitost likova i njihove reakcije na traumatičnu situaciju u kojoj se nalaze na izuzetno ograničenom prostoru (kafana) u jednom izuzetno kratkom vremenu (tokom večeri) govori nam dovoljno o kvalitetu drame tog našeg briljantnog pisca.

Alija Isaković jedan je od utemeljitelja, a zasigurno najvažniji kreator i pokretač moderne jezičke kulture Bošnjaka, što je osnova nacionalne kulture na svim poljima. Iz tog razloga se njegov opus nipošto ne smije prepustiti zaboravu.

Emir Spahić, umjetnički direktor
Narodnog pozorišta u Mostaru

Alija Isaković

TO

Sezona: 2018/2019.
PREMIJERA: 21.06.2019.

Režija: Ivan Leo Lemo
Scenografija: Vesna Režić
Kostimografija: Mirjana Zagorec
Muzika: Zvonimir Dusper Dus

Igraju:
BRAT – Saša Oručević
GOST – Emir Spahić
DOKTOR – Jasmin Krpo
STARICA – Mirsad Elezi
STARAC – Goran Lozo
NOSAČ – Šerif Aljić
PJEVAČICA – Ajla Hamzić
TRAMVAJDŽIJA – Emir Sejfić 
KONOBAR – Vedran Vilogorac
MAJKA BOSNA - Amela Kreso

Inscipijentica i suflerica: Elvisa Marić
Tehničko vodstvo: Azer Hadžiomerović
Majstor tona: Tarik Denjo
Majstor svjetla: Alem Denjo
Garderoberka: Šeća Ćušić
Rekviziterka: Hajrija Abudić
Dekorateri: Džemal Ćušić, Almir Kazazić
Stolarski radovi: Stojan Kačić
Šefica računovodstva: Aldijana Šteta
Administrativni radnik: Venisa Peco
Blagajnik: Ramo Salčin
Portir: Sabina Gubeljić
PR: Adna Mrgan
Lektor: Bea Balta-Manjgo
Grafička priprema: Studio nova vizija

FOTO GALERIJA