Ne igraj na engleze

Paun, Piksi, Bule su gubitnici svog vremena. Generalno, ništa novo u književnosti. Junaci su gubitnici. I šta?

Tri prijatelja. Tri kladioničara. Tri suprotstavljena uloga. Jedna utakmica. I ta jedna utakmica bi trebala da riješi sve njihove probleme. I umjesto da ih riješi, ta utakmica će pokrenuti razgovor o svim problemima u njihovim međusobnim odnosima. A broj tih problema je daleko veći od tri i za njihovo rješavanje je potrebno puno više vremena nego što traje jedna utakmica, čak i sa sudijskom nadoknadom.

A pisac drame “Ne igraj na Engleze”, Vladimir Đurđević, nije im dao to potrebno vrijeme, već im je dao samo ono vrijeme koliko i jesu živi u svojoj svakodnevnici, koliko je živ svaki kladioničar, koliko je živ kockar. To je vrijeme adrenalina, momenti uzbuđenja kada u svakom dijelu svog bića osjećaju život iščekujući da vide ishod svog uloga - jesu li dobili ili izgubili. A na gubitku su u startu, gubitku vremena potrošenom na čekanje bez da išta rade, bez da išta istinski pokušaju da promijene, bez da se uzdaju u sebe, preuzmu kontrolu nad svojim životima i ne puštaju da o njihovoj sudbini odlučuju neki daleki, preplaćeni fudbaleri. Bule, Paun i Piksi, likovi ove drame, čekaju ishod jedne utakmice, posljednje u tom danu na koju su se kladili. Sve utakmice tog dana, na tim tiketima koje drže kao vizu za sreću, su dobijene i samo čekaju ishod te jedne na koju su se sva trojica različito kladili. Logički, dobitak je tu. Jedan će sigurno dobiti. I mogli bi biti sretni zbog toga što jedan sigurno dobija. I dobitak jednog bi mogao biti dobitak za sve. Ali svaki od njih želi da samo on dobije, jer svaki želi da riješi samo svoje probleme i činjenica jeste da u tim problemima oni jesu usamljeni.

Svaki brižljivo čuva svoje probleme, i neće ih podijeliti sa drugom dvojicom, baš kao što neće ni dobitak. Jasno da tu iskrenog i dubokog prijateljstva nema. Drži ih zajednička ovisnost. Zajednička iluzija kako jedan dobitak sve rješava, kako jedan dobitak može nadomjestiti hiljade gubitaka, kako zadovoljstvo jednog dobitka poništava sva životna nezadovoljstva, kako taj jedan pogodak briše sve promašaje. I baš kao i svaki ovisnik o bilo čemu, ne vide da je svaki dobitak unutar ovisnosti ustvari promašaj koji vodi ka još većoj i pogubnijoj nadi u novi dobitak. I nema tu ničega novog, ničega što već ne znamo. Ovo je priča o svima nama koji se nadamo tom jednom dobitku, po mogućnosti što bržem i sa što manje uloženog truda. Dobitku koji će nam vratiti dostojanstvo, a pitanje je hoćemo li, ako i dobijemo, imati šta vratiti. A društvo u kojem je dostojanstvo radnog i vrijednog čovjeka odavno ubijeno, ne smije se čuditi što se rađaju mjesta za instant sreću. Trud i rad su za budale. Čekajte jedan sretni dobitak. Nema veze što život prolazi, vi se nadate sudijskoj nadoknadi. I kad dobijete, onda ćete... Šta?
Adnan Lugonić,
dramaturg i umjetnički direktor NP Mostar

Paun, Piksi, Bule su gubitnici svog vremena. Generalno , ništa novo u književnosti. Junaci su gubitnici. I šta? Ništa!

Ono što je za mene bitno je ta (bar prividna) mogućnost metamorfoze. Kraj starog je važniji od početka novog. (za mene jeste) Jer smrt je jedina prava konstanta dok je ljubav najvjerovatnije jedini fenomen koji ruši apsolut smrti. Ljubav dovodi smrt u sumnju... sumnja izaziva strah... (čudna li apsurda)

I čovjek se počinje bojati, i u tom strahu, ne misleći o cijeni, prihvata konformizam... i rado preuzima mislene procese i uvjerenja društva u kojem živi. Pa se živi po pravilima zajednice, porodične tradicije, države, korporacije…!

Ne govorim da pomenuta pravila nemaju svoje mjesto važnosti, ali najprije čovjek mora biti on – Čovjek za sebe - da bi vrijedio drugima. Slobodan!

A nama je ugodnije prihvatiti da smo kolateralna šteta nego se suočiti sa svojim unutrašnjim dilemama i blokadama. Sveukupnost u kojoj živimo nas ne sili samo u zapovjedani konzumerizam, već nas prisiljava da konzumiramo i sami sebe. To je naš najveći zločin. Teško dokaziv. Teško se boriti protiv. Na tom putu čovjek postaje umoran, razdražljiv, tužan...

Kome treba borba sa takvim ishodom?

Ali čovjek na tom putu postaje svoj! Živ. (A možda i nije tako.)

Čudno, da je ljudskom razumu blisko sve što je pravilno, a upravo čarobnost započinje izvan »geometrije«.

U ovisnosti nema »čarobnosti«.

Vjerujem da se junak ove predstave, duboko razmišljajući o tome šta radi danas i šta želi biti na kraju, sjetio Camusovog opisa Sizifa... „...Zbilja, gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala?“

Emir Spahić, reditelj

NE IGRAJ NA ENGLEZE

Autor: Vladimir Đurđević

Režija: Emir Spahić
Adaptacija teksta i dramaturgija: Adnan Lugonić
Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka

Premijera: : 1.12.2017. godine
Sezona: 2017/2018

Lica: